Njegove pjesme uvijek asociraju na ljubav. Emocije koje izaziva svojim stihovima i muzikom i najstrožije kritičare ostavljaju bez daha. Njegova publika je svih uzrasta, od tinejdžera do penzionera i svi se u pjesmama jednako pronalaze. Karijera koja traje više od 35 godina, pjesme koje su i danas popularne, muzika koju i dalje stvara potvrđuje status jedne od najvećih zvijezda sa ovih prostora. Srpskom rok muzičaru, kompozitoru i producentu Kikiju Lesendriću davne 1980. godine muzika je ušla u svaku poru njegovog bića kada je i osnovao grupu Piloti sa kojom i danas sarađuje. Postigli su veliki uspjeh u bivšoj Jugoslaviji, naročito sredinom 1980-ih godina kada je grupa bila na vrhuncu popularnosti. I dan danas, uspješno pliva muzičkim vodama ostavljajući iza sebe note koje će pamtiti brojne generacije.
Piloti su uzletjeli davne 1980. godine i od tada su u samom vrhu zvjezdanog neba, top lista, ali i popularnosti u regionu. Kako se nosite sa tim svih ovih godina?
- Lijep je osjećaj kad ljudi vole to što radiš. Sa druge strane nisam opterećen ni uspjehom ni neuspjehom. Davno sam naučio da uživam u svakom danu i da se družim sa ljudima koji su slični meni.
Kako kaže vaša pjesma: „Oko vrata nosim lanac, satkan od godina, gdje god da putujem, snove i sjećanja, u jedan kofer spakujem i čuvam”. Šta Vi čuvate u tom koferu?
- Najvažnije je sačuvati neke lijepe osmjehe, mirise sa putovanja i nebo puno zvijezda.
Za 36 godina postojanja izdali ste 10 albuma, tri samostalna i nekolike kompilacije. A svaka pjesma je postala veliki hit. Možete li vi izdvojiti neku koja vam je omiljena?
- Na svakom albumu ima poneka koja mi se veže za srce. Teško je izdvojiti neku, ali evo možda prva ljubavna, „Rekla je da u mojoj glavi čuje gitare i bubnjeve”.
Postoji li pjesma koju ste nerado snimili, a koja se pokazala kao pun pogodak?
- „Čini mi se da…”. Ta je pjesma nastala slučajno, za 10 minuta, u poslednjem trenutku. Ispostavilo se da zbog toga nije manje važna, čak je, naprotiv, jako slušana i tražena.
Da li žalite za nekom vašom pjesmom koju su otpjevali drugi izvođači??
- Neee. Uvijek za druge radim jer to volim i te pjesme su napisane baš za njih.
Kada ste najkreativniji? Koliko vremena provedete u stvaranju pjesme od teksta do muzike?
- Tu nema pravila. Nekad izađe sve zajedno, a nekad nedostaju riječi i po godinu dana. Kad se desi, desi se.
Mladost je luda i kratko traje al` još smo blesavi, zar ne, tako se pitate u pjesmi. Da li smatrate mladost prolaznom jer se vi ne mijenjate ni u uzletu ni u energiji svih ovih godina???
- Pa mladost je bila i prošla i bila je više nego darežljiva prema meni, ali nema žaljenja za tim što je prošlo. Uvijek gledam naprijed. I crpim osmjeh iz tih blesavih dana.
Iako živite u dugogodišnjoj ljubavi sa jednom Ljiljanom, već tri decenije, u vašim tekstovima se pronalaze ranjene duše, ostavljene ljubavi, nesrećni ljubavnici. Čini se da vi jako dobro poznajete ljude i njihove sudbine. Koliko ima autobiografskog u vašim tekstovima?
- Ako nema istine, mašte i snova u riječima, one ne vrijede ništa.
Ipak pjesma „Te noći smo se potukli zbog nje” je pjesma koja je nastala upravo po istinitom događaju, te davne 1977. godine potukli ste se sa Zlatkom Zlajom Ivaniševićem na ljetovanju u Makarskoj. Da li ste se Zlaja i vi pomirili?
- Pomirili smo se iste večeri. Ponovo smo se sreli, posle toliko godina, u aprilu ove godine, na našem koncertu u Sarajevu. Bilo je baš lijepo.
Tekst obavezno prate i filmske priče, u njima su uvijek neka poznata lica. Pored glumaca u vašem spotu se pojavljuje i engleski golman Dejvid Džejms, čuveni golman Liverpula. Kako dolazi do te saradnje?
- Moj drug Vo­ja Dra­go­vić je ja­ko do­bar pri­ja­telj sa Dejvidom Džejmsom i po­zvao ga je da uče­stvu­je u spo­tu. Nje­mu se do­pa­la ulo­ga i mu­zi­ka i to je po­če­tak jed­nog li­je­pog pri­ja­telj­stva.
Vaš sin Đor­đe kre­će va­šim sto­pa­ma. Ho­će li on bi­ti vaš na­sled­nik ili vaš ri­val???? Da li vam se po­kla­pa­ju mu­zič­ki uku­si i ener­gi­ja??
- Ma ne­ee. Đo­le je za­vr­šio po­li­tič­ke na­u­ke na Uni­ver­zi­te­tu „John Ca­bott” i tre­nut­no ra­di ne­što sa­svim dru­go. S dru­ge stra­ne, u mu­zi­ci je ci­je­lim bi­ćem.
Ima li gra­da u re­gi­o­nu u ko­jem ni­ste svi­ra­li? I gdje vam je naj­ve­ća že­lja da na­stu­pi­te???
- Pa po­sle ovo­li­ko go­di­na na bi­ni ne­ma vi­še gra­da gdje ni­sam bio.
Ka­da mo­že­mo oče­ki­va­ti ve­li­ki kon­cert u Pod­go­ri­ci?
- Što se me­ne ti­če, na lje­to po­red ri­je­ke.
Ka­kva je bi­la 2016. na po­slov­nom pla­nu???
- Su­per. Vi­še kon­ce­ra­ta ne­go što je bi­lo u zad­njih pet go­di­na.
Pla­no­vi i oče­ki­va­nja od 2017. ?
- Kon­cert na Ta­šmaj­da­nu, u Be­o­gra­du 10. ju­na. Za to se već pri­pre­ma­mo, kao i za još ne­ke ve­li­ke kon­cer­te to­kom sle­de­će go­di­ne. Koc­ki­ce se već sla­žu.
Da li već ima­te ugo­vo­ren do­ček???
- No­vo­go­di­šnju noć će ka­ra­van „Pi­lo­ta” pro­ve­sti na glav­nom tr­gu u Kra­lje­vu.
No­vo­go­di­šnja že­lja na­šim či­ta­o­ci­ma?
- Da ste mi ži­vi i zdra­vi i je­dva če­kam da se vi­di­mo.
Šta bi­ste po­že­lje­li svo­jim ko­le­ga­ma iz ben­da?
- Da me slu­ša­ju.
Po­ro­di­ci?
- Da smo svi zdra­vi. Sve osta­lo je la­ko on­da.
Šta osta­vlja­te, a šta oče­ku­je­te is­pod jel­ke????
- Po ne­ku sit­ni­cu u oba smje­ra.
Da li je ma­kar u mu­zi­ci do­zvo­lje­no vje­ro­va­ti u De­da Mra­za?
- Kao i u ži­vo­tu, ši­rom za­tvo­re­nih oči­ju.
Anela šabotić


U mu­zi­ci ne pra­vim kom­pro­mi­se

Mi­lje­nik ste svih ge­ne­ra­ci­ja, već če­ti­ri ge­ne­ra­ci­je, vas slu­ša­ju i obo­ža­va­ju. Da li vam ar­mi­je obo­ža­va­la­ca stva­ra­ju oba­ve­zu da is­tra­je­te ili in­spi­ri­šu da na­sta­vi­te?
- Tru­dim se da uvi­jek ra­dim ono što vo­lim i da u mu­zi­ci ne pra­vim kom­pro­mi­se. Da ne­ma te mla­de pu­bli­ke na kon­cer­ti­ma te­ško da bi još uvi­jek svi­ra­li kao da ima­mo 18 go­di­na. S dru­ge stra­ne imam ve­li­ko po­što­va­nje za mo­ju ge­ne­ra­ci­ju ko­ja do­la­zi na mo­je kon­cer­te, a oni nas s dru­ge stra­ne oba­ve­zu­ju da bu­de­mo do­bri.


Ot­kri­vam no­ve ze­mlje i lju­de

Na­pra­vi­li ste krat­ku pa­u­zu sa Pi­lo­ti­ma, ali ste ipak stva­ra­li za dru­ge auto­re, ma­hom iz Grč­ke? U ko­joj ulo­zi ste vi­še uži­va­li?
- Vi­še vo­lim da sam na bi­ni sa ban­dom na­smi­ja­nih lju­di. Ipak li­je­po je i ra­di­ti sa pot­pu­no dru­ga­či­jim mu­zi­ča­ri­ma po­ne­kad. Upra­vo sa­da ot­kri­vam no­ve lju­de i no­ve ze­mlje.